Uvodna riječ

AEQ Klinička somatika kao način života

Naše bi nam tijelo moralo biti sveto. Drugim riječima, naši bi nas roditelji trebali naučiti kako se pobrinuti za nj, voditi nas kroz njegove tajne, osvijestiti nam činjenicu da je ovo naše tijelo jedno, to je ljuska naše duše, njezino oruđe i komunikacija s našim duhom. Da ga moramo rado imati. Da ga moramo voljeti. Da sami sebe moramo imati s radošću.

 

Tijelo je izloženo pritisku, boli, ozljedama. Proces starenja započinje gotovo onog trenutka kada se rodimo. Stanice umiru kontinuirano iako se konstantno dijele, a tog im nagona s vremenom neminovno ponestaje. Tjelesna se tkiva više ne obnavljaju dostatno, dolazi do razvoja bolesti, bolovi postaju kronični. Tijelo preuzima dušu i bol u srcu i ispoljava ih. Ako bismo kao djeca upoznali kliničku somatiku te kada bi nam ista promijenila način ponašanja, odnosno način života, mogli bismo znatno poboljšati i produljiti svoj život i živjeti ga slobodno, odgovorno te sa što manje bolova. Zadovoljan život znači boljeg suputnika. Čovjek koji se svakog jutra iznova diže iz kreveta s bolovima u tijelu se, umjesto s vlastitom kreativnosti koja nama ljudima daje smisao života, suočava ponajprije s boli. A ona nikada nije ugodna, upravo suprotno, ubija nam volju za životom, a s vremenom i naš duh.

 

Klinička somatika govori da nije nužno da tijelo boli jer stari ili zato što nismo dobro sanirali štetu. Nije nužno da sportaša boli pri svakom treningu; da se naš svakodnevni stres odražava na našim leđima; da frizere, kuhare, prodavače i dr. navečer bole noge. Ako se s boli uhvatimo u koštac, neka taj obračun ne bude neugodan ili pogotovo bolan. Zvuči kao neka vrst blage ironije – naime, da svu svoju bol, pa i bolan mišić trebamo voljeti. To najjednostavnije znači prilagoditi se boli, održati je i preobraziti je; s njom, tom materijaliziranom boli, raditi kao s prijateljem koji je nastao od neprijatelja. Klinička somatika ima odgovor kako to učiniti. Vježbe, koje su terapeuti raznih somatskih vještina razvijali kroz desetljeća, su ugodne i lake. S pomoću njih učimo senzibilizirano osluškivati svaki pokret i kako se u svaki pojedinačni pokret uključuju mišići, mozak, kosti i osjetila. Događa se nešto vrlo zanimljivo: tijelo se na nježne i ugodne vježbe i pokrete odaziva senzibilizacijom i tako stremi da se stopi u jedno – cijelu čovjekovu bit. Prisjetimo se lakoće ranog djetinjstva i toga kako smo s potpunom svijesti kroz igru učili kretanje i svaki novi pokret. Na taj način možemo ukrotiti i val koji se diže iz uzburkanog emocionalnog oceana, neugodne i bolne emocije ukrotimo na pravi način. Takva nas vrsta terapije uči disciplini, koje nikad nije previše, a čijim nedostatkom gotovo svi imamo problema. Kliničku je somatiku lako zavoljeti, a potom i kultivirati – za sebe i za sljedeće generacije.

 

Soma znači tijelo u kojem je duša. Soma je dušom vođeno tijelo. Tijelo nije neovisno od onoga skrivenoga u nama. Soma sama po sebi posjeduje potencijal kojeg smo malo kada svjesni, i Thomas Hanna, otac kliničke somatike, ga je najbolje vidio u svjetlu osobne slobode, koju je proučavao privatno i kao filozof. Unutrašnja moć i odgovornost za svoje ponašanje te neovisnost; što znači stajati na svojim nogama i biti svjestan svojih sposobnosti i ograničenja; biti kreativan; vjerovao je da sve navedeno oslobađa. Njegova je metoda bila njegova vizija razvoja čovječanstva i prevencija čovjekova zdravlja. To dvoje ide ruku pod ruku te uvelike utječe na cijelo društvo i gospodarski rast i razvoj. Svjesni smo činjenice da su nacionalni zdravstveni resursi prazni; ovakvo je samoizlječenje relativno jeftino, dostupno plitkom džepu, ali prije svega uspješno.

 

Valja pozdraviti održavanje u prošlosti otkrivenih metoda za održavanje zdravlja koje su se u potpunosti pokazale učinkovitima. To je i ono što se događa sa kliničkom somatikom. Znanje i spoznaje Thomasa Hanne se nastavlja, a samo je nekoliko terapeuta u svijetu koji ga uspješno nadograđuju i šire. Među njima je i Aleš Ernst.

 

Eva Senčar